Vakcine i imunizacija

Vakcine sadrže oblik uzročnika bolesti, bilo da je to oslabljeni ili ubijeni oblik samog mikroba, inaktivisana verzija njegovih toksina ili protein sa površine mikroba. Unošenjem oblika agensa vakcinom, antigen se predstavlja imunom sistemu  kao strani uljez sa namerom da ga imuni sistem prepozna i razvije antitela i memorijske T-limfocite protiv njega.
To bi trebalo da omogući brži i snažniji imuni odgovor ukoliko bi organizam u budućnosti bio izložen istom organizmu.

Vakcine utiču na imuni sistem, prvenstveno putem B-limfocita i T-limfocita. Pre izlaganja, imuni sistem sadrži B-limfocite i T-limfocite, od kojih svaki ima potencijal da odgovori na jedinstveni antigen. Mnogi antigeni zahtevaju kombinovani odgovor i B-limfocita i T-limfocita. Ovaj oblik imuniteta naziva se zavisnim od T-ćelija. Ređe, antigen izaziva stimulaciju B-limfocita i proizvodnju antitela bez pomoći T-limfocita. Ovaj oblik imuniteta naziva se nezavisnim od T-ćelija.

Na početku procesa, vakcinom se u telo uvodi antigen koji podstiče pokretanje imunog odgovora. U početku se strani materijal fagocituje i razgrađuje makrofagama[ 1 ] [ 2 ] [ 3 ] [ 4 ]  Rezultirajući peptidi stvoreni razgradnjom proteinskog materijala se šalju na površinu ćelije makrofaga, gde se prikazuju. Ovi antigeni su prikazani molekulima koji se nazivaju glavni histokompatibilni kompleks (kompleks proteina koji se nalaze na površini ćelija i koji vezuju strane proteine za sebe i tako ih čine prepoznatljivim za odbrambeni sistem organizma). Prezentacija antigena stimuliše lučenje nekoliko upalnih medijatora, uključujući citokine i različite interferone, koji podstiču dalju reakciju.

U imunitetu zavisnom od T-ćelija, takozvane T-pomoćne ćelije prepoznaju antigen i stimulišu odgovarajuće B-limfocite da proliferišu (množenje ćelije deljenjem) i stvaraju antitela. Kako se B-limfociti razmnožavaju, oni se takođe diferenciraju u plazma ćelije koje formiraju antitela. Proizvedena antitela imaju različite funkcije od kojih najvažnije uključuju one koji inaktiviraju topive toksine proteina (antitoksine), one koji olakšavaju unutarćelijsko varenje bakterija oštećujući bakterijsku membranu (lizini), one koji sprečavaju reprodukciju patogenih virusa (neutrališuća antitela) i one koje sprečavaju adheziju (prijanjanje) bakterija na površini sluznice. Kao odgovor na vakcine, prva proizvedena antitela su pre svega IgM, s postepenim prelaskom na IgG u narednim nedeljama.
[ 5 ]  [ 6 ]  [ 7 ] 

Imunitet delimo na aktivni i pasivni.
Aktivni prirodni imunitet nastaje nakon prirodnog izlaganja organizma izvorno specifičnom agensu, odnosno prebolevanjem neke bolesti.
Aktivni veštački imunitet se forsira vakcinacijom.
Pasivni prirodni imunitet se prenosi sa majke na dete preko placente ili majčinog mleka.
Pasivni veštački imunitet se uglavnom prenosi pomoću seruma dobijenih od životinja (npr. TOTEKVIN® / VIEKVIN®) i humanih imunoglobulina (npr. HBIG / Tetagam® / HRIG ) dobijenih od imunizovanih donora ili rekovalescenata, čiji je organizam tokom izlaganja patogenu stvorio antitela.

Samim tim, koriste se dva metoda veštačke imunizacije:

  1. Aktivna imunizacija (vakcine koje imaju funkciju da forsiraju imuni sistem pacijenta da sam stvori antitela protiv nekog patogena).
  2. Pasivna imunizacija je indikovana kod pacijenata koji ne mogu da formiraju antitela, poput onih sa oslabljenim imunim sistemom (imunokompromitovani). Takođe je indikovana kada se bolest može razviti pre nego što je aktivni imunitet sposoban da razvije antitela, kao što je slučaj kod pacijenata izloženih besnilu. U ovom slučaju pacijentu se daje vakcina protiv besnila (aktivna imunizacija) i HRIG (pasivna imunizacija), kako pacijent ne bi razvio besnilo pre nego što aktivna imunizacija efikasno stvori antitela.